Sve što naše uho čuje zovemo zvukom.
U glazbi najčešće koristimo tonove. Ipak, u glazbi su česte i tišine koje zovemo pauzama, a u suvremenoj se glazbi vrlo često koriste i šumovi.
Visina, jakost ili glasnoća, trajanje i boja određuju tonove, ali i šumove.
Niz tonova čini tonalitete. Svaki tonalitet ima svoje tonalitetno središte, svoj osnovni ton, s kojim počinje i s kojim završava. Popularna i klasična glazba koriste tonalitete, i to najčešće one koje čine nizovi od 7 tonova, a nazivamo ih dur ili mol. Tonovi se mogu grupirati i u nizove od 5 ili 6 tonova, a onda te tonalitete zovemo pentatonika ili sekstatonika. Folklorna glazba vrlo često koristi upravo takve odnose među tonovima.
Suvremena glazba slobodna je koristiti sve što poželi, ali može biti i atonalitetna, što znači da ne posjeduje jedno tonalitetno središte, nego da su svi tonovi jednako važni.
Postoje i načini da se među tim jednako važnim tonovima uvede red. Tako je izmišljena tzv. dvanaestotonska tehnika ili, pak, serijalizam, koji na različite načine organiziraju tonove i njihovo trajanje, glasnoću, pa ponekad i instrumente koji će ih svirati.
A u suvremenoj glazbi može se skladati ne samo tonovima i šumovima nego i bojama zvuka. Takvu skladateljsku tehniku nazivamo njemačkim pojmom Klangfarbenmelodie (melodija zvukovnih boja). Kao i mnogo toga u suvremenoj klasičnoj glazbi i nju je osmislio austrijski skladatelj Arnold Schönberg, utjecala je na mnoge skladatelja 20. i 21. stoljeća, a danas bez nje ne bi bilo glazbenih žanrova poput žanra heavy metal.