Skladatelj/ica ili, kako često čujemo, kompozitor/ica, u najširem je smislu riječi autor/ica glazbenoga djela.
No, koja je posebnost skladatelja suvremene, nove, eksperimentalne, avangardne, moderne – ili kako već hoćete – glazbe?
One glazbe koju vežemo za 20. i 21. stoljeće, ali i one koja se piše danas, čak i za naš Muzički biennale? Skladatelj takve glazbe od skladatelja iz drugoga perioda razlikuje se već po samome poimanju glazbe. Njemu nije stalo do toga da se glazba koju piše svidi publici ili da odgovara nekom poznatom ukusu i uvaženim načelima skladanja. Naprotiv, naš će skladatelj poput profesora Baltazara rado pomiješati sadržaje svojih glazbenih epruveta u želji da izvede kakav eksperiment. Rado će namjerno šokirati ili neugodno iznenaditi publiku, pa i zaboraviti sve što je dosad naučio o teoriji glazbe kako bi napisao nešto što ljudski um dosad još nije mogao ni zamisliti.
Davne 1960. veliki skladatelj suvremene glazbe György Ligeti rekao je kako je došlo do stanja u kojemu se svaki djelić glazbe, kao i svaki trenutak uopće, mora oblikovati drukčije od svega što je poznato – kao da zvukova nikada nije ni bilo i tek ih treba stvoriti.
I taj je pristup u manjoj ili većoj mjeri zaista obilježio stvaranje skladatelja suvremene glazbe već i nešto prije, a zatim i poslije njega. Bilo da su preispitivali sva dotad uvažena načela skladanja, pa čak i samu notaciju ili tonalitet, bilo da su smjelo izlazili izvan okvira klasične glazbe prema, primjerice, elektronici, skladatelji suvremene glazbe uvijek su neopterećeno koračali prema inovaciji i eksperimentu, a to čine i danas.
Samo neki skladatelji suvremene glazbe su:
Pierre Boulez
John Cage
Unsuk Chin
Philip Glass
Vinko Globokar
Heiner Goebbels
Gérard Grisey
Sofia Gubaidulina
Stanko Horvat
Milko Kelemen
Anđelko Klobučar
Igor Kuljerić
György Ligeti
Ivo Malec
Olivier Messiaen
Pauline Oliveros
Krzysztof Penderecki
Marko Ruždjak
Kaija Saariaho
Branimir Sakač
Arnold Schönberg
Giacinto Scelsi
Karlheinz Stockhausen
Toru Takemitsu
Iannis Xenaxis
John Zorn