Jezik je uređeni sustav znakova koji nam pomaže da prenesemo vlastite misli i osjećaje.
Prva je asocijacija na jezik ta da je čujan, da se može zapisati, pa onda pročitati.
Vjerojatno ćemo ga stoga prije vezati uz književnost nego uz, primjerice, slikarstvo ili glazbu. No, logika nam nalaže da se i slikarstvo i glazba moraju temeljiti na uređenom sustavu znakova kako bi se mogli stvarati i uopće razumjeti.
Književnost će upotrijebiti neki nacionalni jezik, pa ga oplemeniti svojim vlastitim književnim jezikom tropa i figura. Priroda teksta nalaže nam da ga čitamo linearno, odnosno redak po redak, jedno slovom za drugim. Pritom u vlastitu čitateljskom umu gradimo maštoviti svijet satkan od već pročitanih redaka, kao i od onih koje upravo čitamo.
Glazba također koristi posebna sredstva kojima utječe na doživljaj skladbe.
Notni zapis sadrži dinamiku i ritam, u koji se ubrajaju mjera i tempo. U njemu također nalazimo različite melodije i različite harmonije.
I notni zapis može se čitati slično kao jezik u književnosti, no posebnost glazbe otkriva se upravo u izvedbi. Možemo reći da glazba oživljava kada se izvodi. Pomalo usamljen i linearan čin čitanja glazba zamjenjuje društvenim događajem – koncertom – u kojemu se mnogo toga događa istovremeno.
Posebnost suvremene, moderne glazbe je u tome da izvedba više ne mora ovisiti o klasičnoj notaciji – skladba može biti zapisana u obliku grafičke notacije ili uopće ne mora biti zapisana!
Glazbeni jezik očituje se u samoj glazbi, u načinu na koji se postupa sa zvukom: skladba može nastati u trenutku izvedbe kao improvizacija ili eksperiment. Ona može biti rezultat labavo postavljenih okvira i znakova koji omogućuju više izvedbenih rješenja.
Suvremena glazba poštuje svaki zvuk i priznaje ga kao znak koji gradi njezin jezik. Svaki zvuk, dakle, može postati dio glazbenog jezika, kao što će nam, primjerice, pokazati paradigmatska skladba 4'33'' Johna Cagea ili zvučne šetnje – takozvani soundwalk.