Često čujemo da „netko“ ima svoju interpretaciju „nečega“. Drugim riječima, čovjek tumači – interpretira – pojave oko sebe sukladno znanju koje je stekao kroz život i sukladno svojim očekivanjima. Očekivanja također ovise o mnogo čimbenika, pa i o čovjekovu karakteru.
I glazba se može interpretirati na različite načine, a interpretirati je mogu i skladatelji i izvođači, ali i mi kao slušatelji ili kao kritičari. Primjerice, način na koji će dirigent doživjeti djelo kojim dirigira uvelike će utjecati na upute koje će dati izvođačima orkestra. Pojedini članovi orkestra trudit će se prenijeti dirigentovu interpretaciju u svoje sviranje, koje ćemo mi slušatelji zatim prihvatiti ili ćemo, pak, negodovati i nuditi svoju interpretaciju o tome je li djelo bilo izvedeno na zadovoljavajuć način.
Snaga je interpretacije golema. Pomislimo koliko nam neka skladba može biti dosadna ako je izvođač izvede nezainteresirano ili uz nedovoljnu pripremu, a koliko može biti zanimljiva ako je izvođač izvodi, odnosno svirački interpretira, zaneseno i predano. Neke, pak, skladbe u potpunosti počivaju na interpretaciji u toj mjeri da sama interpretacija nehotice ili hotimice postaje njihovim sadržajem. Sjetimo se skladbe 4'33'' Johna Cagea, koja se sastoji od – tišine. Je li ta tišina zaista tišina? Ono što će netko u publici interpretirati kao tišinu, Cage će čuti kao skup različitih zvukova i šumova jednoga specifičnog prostora i trenutka koji sam za sebe čini glazbu. Ukratko, ono što je jednomu tišina ili buka drugomu je glazba.
No, uvjerljiv interpret može učiniti da glazba postane glazba i onomu komu je dotad bila tek buka!