Aleatorika označava glazbu kojoj izvedba, ali i skladanje, ne ovisi u potpunosti o skladatelju. Još od 1950-ih godina skladatelji su skladali tako da su pojedine elemente svoje skladbe ostavljali u neodređenom obliku. Nekada je krajnji rezultat ovisio o izvođaču, o njegovu razumijevanju skladbe i o odluci kako će oblikovati i izvesti takav element glazbenoga djela. Ponekad je, pak, zvuk neodređenoga dijela ili čak cijele skladbe u potpunosti ovisio o slučaju, odnosno o tome kakav zvuk i kakva atmosfera prevladavaju u vremenu i prostoru izvedbe. Tada bi upravo prostor i trenutak istovremeno igrali ulogu skladatelja i izvođača.
Prisjetimo se ponovno Johna Cagea i njegove paradigmatske skladbe 4’33’’. Ta je skladba, u kojoj izvođači ne sviraju niti koriste glas, cijelim svojim trajanjem zapravo osluškivanje atmosfere prostora u kojemu se odvija čin koncerta. Naravno, šumovi i zvukovi jednoga trenutka nikada se ne mogu u potpunosti ponoviti niti se mogu predvidjeti. Stoga je svaka izvedba Cageove skladbe, iako je smještena u kontrolirane uvjete koncertne dvorane, u potpunosti prepuštena zvukovnome slučaju.
No, valja naglasiti da aleatorika mnogo češće nije slučaj. Odluke o skladanju i načinu izvedbe donosimo potpuno svjesno, unaprijed ograničeni nekim pravilima i mogućnostima skladbe. Sigurno ste čuli staru latinsku poslovicu koja glasi: “Alea iacta est.” Upravo riječ alea, kocka, gradi pojam aleatorika. Naime, izvođenje aleatoričke skladbe ponekad izgleda kao bacanje kocke - doslovno ili u prenesenom značenju. Nekada zaista možemo baciti kocku i brojem koji smo dobili odrediti izvedbu skladbe. Broj može označavati određeni dio skladbe ili instrument, pa ako smo, primjerice, dobili tri, biramo instrument pod brojem tri.
Ako želite saznati više o aleatorici ili uživati u izvedbi aleatoričke kompozicije, pogledajte i poslušajte epizode Pitalice i Skladam u našoj Gledaonici!