Elektroakustika je pojam koji označava slobodnu uporabu i povezivanje dvaju tipova izvora zvuka: prirodnih, odnosno akustičnih, i elektroničkih, koji nastaju u posebnim generatorima ili oscilatorima.
Već je „konkretna“ glazba 1950-ih godina eksperimentirala sa snimanjem prirodnih zvukova i šumova na medij poput magnetofonske vrpce, da bi ih zatim obradila nekim električnim ili elektroničkim alatom. Glazba snimljena na vrpcu često se izrezivala, a zatim su se preraspoređeni dijelovi vrpce međusobno lijepili kako bi proizveli novu, začudnu skladbu.
No, elektroakustička skladba ili izvedba ne mora biti u potpunosti sastavljena od unaprijed snimljenih zvukova ili dionica. Ona može kombinirati i izvedbu instrumenta ili glasa uživo s unaprijed pripremljenim i snimljenim materijalom te s različitom električnom i elektroničkom opremom, poput mikrofona, zvučnika ili pojačala. Primjerice, skladatelj Pierre Boulez u svojoj je skladbi Répons iz 1981. kombinirao live, odnosno uživo elektroniku i komorni orkestar, a Milton Babbitt u skladbi Philomel iz 1964. upotrijebio je sintesajzer te snimljenu i uživo izvedbu soprana.
Poslušajte elektroakustično djelo Šest minijatura za očajnu kućanicu skladatelja Davora Branimira Vinczea u našoj Slušaonici.